JESMO LI SVJESNI VAŽNOSTI MEĐUNARODNOG PRIZNANJA?
Povodom obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, saborski zastupnik mr.sc. Damir Rimac se osvrnuo na događanja iz ne tako davne prošlosti mlade hrvatske demokracije. Taj dan je ujedno i podsjetnik na razdoblje od mirne reintegracije i završetka mandata UNTAES-a, do pristupanja NATO savezu pa sve do nedavnog pristupanja Europskoj uniji.
Ove godine obilježavamo 22. obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske na način da se prisjećamo dana 15. siječnja 1992. godine kada smo kao država postali međunarodno priznata zemlja. Tada su uspostavljeni diplomatski odnosi s Njemačkom, državom koja je odigrala bitnu ulogu u priznavanju RH u svijetu založivši svoju sveukupnu političku i gospodarsku težinu kako bi pokrenula pasivnu Europu te potakla ostalih 11 članica Europske zajednice (EZ) da priznaju suverenitet i neovisnost. Tim činom priznati smo kao subjekt međunarodnih odnosa i međunarodnog prava, što je bila značajna prekretnica u razvoju naše mlade države.
Za Hrvatsku, tada još samo jednu od jugoslavenskih republika, međunarodno priznanje svih 12 članica EZ-a imalo je iznimnu političku važnost (Njemačka, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Francuska, Italija, Danska, Irska, Ujedinjeno kraljevstvo, Grčka, Portugal i Španjolska), a članicama EZ-a istog dana su se pridružile i Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. No međutim, prva država koja je priznala Hrvatsku bio je Island još 19. prosinca 1991., a isti dan je svoju odluku donijela i Njemačka (odluka je stupila na snagu 15. siječnja danom priznavanja i ostalih članica).
Dana 13. siječnja 1992. međunarodno priznanje je stiglo od Svete Stolice koje je Vatikan javno najavio međunarodnoj zajednici još 20. prosinca 1991. godine, a 14. siječnja 1992. na isto se odlučio i San Marino. No, prve zemlje koje su priznale Hrvatsku još u jesen 1991. godine bile su zemlje koje i same nisu bile međunarodno priznate – Slovenija, te baltičke zemlje Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija koje su i same imale paralelni proces razduživanja unutar Sovjetskog saveza. Zemlje koje su prednjačile u diplomatskim nastojanjima za međunarodno priznanje Hrvatske svakako su bile Vatikan i Njemačka. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. jasno i glasno objavila da radi na međunarodnom priznanju Hrvatske. Opće je poznato da je Njemačka svojim ranim priznanjem Hrvatske izazvala svjetske prijekore, ali i pokrenula nezaustavljivu diplomatsku akciju među tadašnjim članicama EZ-a.
Treba naglasiti kako je većina europskih i svjetskih političara sa zakašnjenjem shvatila što se događa na prostorima tadašnje Jugoslavije – da bijesni agresivni rat – što je eklatantni primjer iznimne političke neučinkovitosti koji treba služiti kako školski primjer u različitim diplomatskim školama i akademijama. Nakon svih nedaća u kojima se nalazila Hrvatska je dana 22. svibnja 1992. postala članicom Ujedinjenih naroda gdje je primljena aklamacijom, što je bila rezultanta međunarodnog priznanja. Hrvatsko izaslanstvo na svečanosti u Ujedinjenim narodima u New Yorku vodio je prvi predsjednik Republike Hrvatske – Franjo Tuđman. Do 31. prosinaca 1995. Hrvatsku su priznale 124 države, a međusobno priznanje Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije uslijedilo j e tek 23. kolovoza 1996. nakon sklapanja Sporazuma o normalizaciji odnosa. Diplomatski odnosi između dvije države uspostavljeni su 9. rujna 1996. godine.
Posebnu pozornost, kao zastupnik sam dao na diplomatsku aktivnost prema zemljama koje se nalaze izvan Europske unije, posebno Japanom s čijim bivšim veleposlanikom, njegovom ekselencijom Masaru Tsuji-jem sam razvio iznimne prijateljske odnose. Japan je Hrvatsku priznao 17. ožujka 1992. i od tada se razvija veliko prijateljstvo dvaju država.
Proslava 79. rođendana japanskog cara Akihita s japanskim veleposlanikom Masaru Tsujijem
